eh blogeri, školica, školica:$
pa, obzirom da već nisam napisala post dosta dugo imam puno toga u glavi ali poštedjet ću vas pretjerivanja.
Gotova sam, preboljela sam. I dalje ga viđam, svakodnevno. Ali, tuga se pretvorila u bijes, a bijes se pretvorio u "fuck this shit". Čujem da je krenuo dalje. Nije loše, moglo bi se reć da je djevojka čak i slatka. Pa, sretno im.

aaaa, škola ko škola. Gimnazija dosadna kao i uvijek. Glazbena je zapravo postala i dinamična. Stvari su se prilično zakomplicirale, skladbe su puno kompleksnije, harmonjia još teža... ali, toju sve čini zabavnijim nego ikad :)
Shvatila sam da se, otkad sam krenula u 2 srednje škole, redovito svađam sa starcima. Tjedno po 3-4 svađe koje završe prijetnjama i opasnim durenjem obje strane postale su nešto redovito, navika. Svejedno mi je, prestat će.

Imam novog dečka. Zvuči katastrofalno loše.

Ali nije. Predivan je, savršen je, romantičan, divan, prelijep. Samo mi treba vremena. Prečudno mi je sve to, dogodilo se prilično naglo, u roku od jednoga mjeseca, ali dečko mi je stvarno drag i puno mi znači. A nadam se da je ovaj stvarno iznimka od tipičnih muških sranja.
Nismo se ni upoznali tipično. Zapravo, na jedan sasvim filmski način. U tramvaju, dok si međusobno nismo znali ni imena. Ali, sudbina je htjela...

Već sam lagano umorna od ove škole. Stigla je i prva temeperatura prouzrokovana učenjem i trčanjem iz škole u školu. A nisu prošla ni 2 mjeseca. Super.

Ništa, da ne duljim sa svojim sarkastičnim izjavama, do čitanja.... kiss:)

znaaaaači blogeri, nisam napisala post već desetak dana, pa da vas ne držim neinformirane eto jedan kratak čisto da znate da sam živa.
Mislim da se polako vraćam u normalu. Prošla su tek 3 tjedna, ali ovaj ritam u školama, zadaće, učenje i testovi (da, da, tako je, imam ih najavljena već 4-.-) ne ostavljaju mi baš puno vremena za razmišljanje, a kamoli tugu. Nekako, sva ta težnja i ambicija da budem odlična u obje škole dovele su me do točke da sam postala sposobna isključit sve nepotrebne emocije koje me ometaju u postizanju toga cilja. Nekako, prođem pored njega i jasno, odmah se sva usplahirim, ali sve mi je lakše i lakše ne spuštat pogled i naprotiv, sve ga češće i češće drsko pogledam ravno u prelijepe zelene oči samo da mu pokažem da sam dobro i bez njega.
Zasada mi uspjeva. Okej, još nema ocjena pa mogu trubit da sam odlična koliko hoću, ali hej činjenica je da sam počela kontat matematiku, kemiju i fiziku (!) pa čak i grčki (!!!). To ipak nešto znači ljudi, to ipak nešto znači. U glazbenoj sam uvijek bila odlična, planiram to i ostat, pa i više od toga.
Saznala sam da imam gej frenda:$ on mi je presuper lega, drugi najdraži i nekako mi je baš drago da nisu svi isti, da ima netko drugačiji. Inače ih ne podržavam jer ne smatram to prirodnim ali moj I. je preispravna osoba i voljela bi ga sve i da ima 3 oka i plivaće kožice:)
To je to od mene, zasad. Dobro sam.

Čaaao ekipa! Ponosna sam sama na sebe, tu sam već više od mjesec dana, ovo je super, rekord! Želim si još dulje druženje s vama, blog je toliko bolji od glupog fejsa i ostalih društvenih mreža.
Znači da, svi o tome pišu pa ću i ja o tome nabacati koju rečenicu. Dakle, počela je škola. Jej.
Do prije 3 tjedna sam joj se veselila. O da, jesam! Znam da sam glupača, ali nemojte me krivo shvatiti, fale mi moji retardi preko ljeta, razred mi je jednostavno predobar da mi ne nedostaje kad ga nema. Ali iskreno, to je samo malen dio razloga. Najmanji, zapravo. Ono čemu sam se uistinu veselila je zapravo bio on. To što ćemo se vidjeti baš svaki svaki dan, troduplo više vremena biti zajedno i puno više toga dijeliti, njegove dojmove nove škole, sve one odmore koje smo trebali provoditi zajedno i sve što uz to ide... A onda je on jednostavno spalio. Ne želim se na to vraćati, iskreno, pročitali ste sve to u onom freaking "pismu". I sada toga nema. Sve što smo planirali, to jest, ono što sam ja planirala (očito) sve je to palo u vodu, ničeg više nema, i umjesto u savršen raj, moja divna gimnazija pretvorila se u moj osobni pakao.Tjedan još nije gotov pa mi se ni nisu posložili početni dojmovi. Lijepo je opet biti sa svojim razredom,ali nedovljno da mi daje razlog da se ne osjećam odvratno što se svaki dan moram tamo odvlačit i glumit kako je sve super. Onaj entuzijazam oko toga što ću ga svaki dan viđati i što ćemo biti zaljubljeni golupčići se pretvorila u ogorčeno skrivanje, kad moram paziti na svaki korak samo da ga što manje viđam, da se što manje podsjećam. Ne mogu ja to, ne mogu ga gledati dok znam da nije moj i da ga više nikada ne mogu imati. Ne mogu, agonija koju to stvara je odvratna i stvarno mi se ne da s time nositi. Radije bih odmor prosjedila u učionici, hvala. Umjesto da ga lovim po hodnicima da se žvaljakamo, sada samo spuštam pogled i trudim se izbjeći njegov kad god ga već moram vidjeti. I još baš, kao najveći peh, umjesto da nas odvoje od novih razreda, strpaju nas na isti kat s njima, kao da mi namjerno žele sve to dodatno otežati. Mislim,divni ste, vidoviti Milani. Iskreno, zadnji tjedan sam provela uvjeravajući samu sebe da je to faza koja će proći kad se na sve to naviknem. Ali, može li se zaista na tako nešto naviknuti?
Jedina svijetla točka mi je moja glazbena. Odvratno je teško, to priznajem, novi predmeti, teže gradivo... Harmonija je jedan toliko težak a opet tako odličan predmet! Ali, barem mi prilično dobro zaokuplja misli jer traži izuzetnu koncentraciju, što mi je drago. Što manje mislim o njemu, to bolje. Valjda ću ga jednom uspjeti potpuno uzbaciti iz glave.
Nabacila sam novu odluku. Od sada se koncentriram samo na školu. Škola, škola, škola, škola, škola. Želim proći s 5. U obje škole. Želim bit visoko obrazovana tigricaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.
Okej, užas. Ali jednostavno mi bolja okupacija od te ne pada na pamet. A i korisno je, isplativo na dulji rok, ako ništa drugo. Krenula sam radno, prilično sam dobro startala godinu, što mi je drago. Valjda ću ostati takva.
Shvaćam da se nikome ovo valjda ne da čitati, pa eto, dovoljno je za sada. Do slijedećeg posta, blogeri.....



Tako nekako ja izgledam dok pokušavam namjestit facu i glumit da je sve okej. Jako naporan sport.

Adio! xxx.

Dakle, blogeri, ništa se naročito bitno vrijedno isticanja ne događa u mom trenutno sjebanom malom životu pa vam slijedi porcija random umotvorina. Kome se ne da čitati, definitivno ga razumijem. I ja ponekad poželim isključiti svoje misli.

bic<3
Imam novi, rođendanski bicikl. Dobio je i ime, po mojoj legici. Opirala sam se tome, ali nema s njom koristi. Očito smo svi mi glazbenici preveliki retardi. Dašak sreće u svemu ovome. Sad se mogu svugdje furat sama. Jej<3

glupačo.
Shvatila sam da imam fetiš na mlađe dečke. To nije dobro. Oni su balavi, neodgovorni i djetinjasti i nezreli. Upravo me jedan takav natjerao da se pozdravim sa stabilnim emocijama na neko vrijeme. Čestitam si.

Liaaaaam, you dirty little turtle
Ljubavi najbolja sretan rooođendan da nastaviš bit tako savršen i imat tako lijepu kosu i rasturat prve stihove svake pjesme i OMG KEEP CALM AND LIAM PAYNE IS TURNING 19 A A A AAA A<33333333333333



nokia, connecting people
znači, samo sam ja dovoljno inteligentna da odem na kavu i polijem mobitel vodom. Nepovratno je mrtav. Kartica je crkla. Ode moj broj:((

I don't wanna live on this planet anymore.
znači, prekineš s dečkom i cijeli jebeni fejs ti piše po zidu "OMFGGGGGG ZAŠTO,KAKO,KADA?!"
da, ziher ću vam svoje osobne stvari pisat javno po šugavom zidu. Fuck off.
I da, svakom tko je lajkao promjenjeni status veze, bez obzira što ovo ne možete vidjet, identična poruka - umri! (btw, da preduhitrim pametne komentare, nije bila moja ideja da se to stavi, i obrisala sam tu šugu, ali nažalost samo sa povijesti timelinea. I dalje se pojavljivalo na naslovnicama,vjerojatno da ispuni dan noliferima.)

my precious!
okej, znam da tebi nije danas rođendan, ali imala sam potrebu i tebi izjavit ljubav. Lou!<3



još jedna lijepa poruka.
također, svim dečkima koji su se upustili u "ajmo zbarit curu, koja je jadna utučena zbog prekida, fintama kako je divna, a on je kreten" operaciju; koja ste vi šuga od ljudi. Nisu prošla puna 3 dana.

dobra sam.
znači za 2 dana mi je mjesec dana druškanja s vama na ovom blogu. Wow. Obično ih gasim nakon 2,3 posta, ovo je već nešto. Nadajmo se da će potrajat:)

Valjda mi se više ne da. Sviđa mi se ovakav post, napisat ću ga s vremena na vrijeme.
U težnji da promjenim statistiku u vremenu pisanja postova na ponoćne, glupom blog editoru evo još jedan ponoćni post:)

xoxo.

Dragi N.,
nisam sigurna ni mogu li te više zvati "dragi". Drag mi definitivno jesi, ali ne znam koliko je to više primjereno. Ne znam ni zašto ovo pišem kad i tako nećeš dobiti priliku da to pročitaš. A valjda nije bitno.
Iskreno, zavidim ti. Sve ovo vrijeme koje sam provela s tobom je bilo predivno, ne bih ni sekundu svega mjenjala ni za najveći novac koji mi ponude. A ti? Ne znam. Do prije par tjedana, dala bih ruku u vatru da osjećaš isto. Bila bih uvijerena da znam što ti je u mislima. A sad? Sad više jednostavno ne znam. Mislila sam da te poznajem. Da si drugačiji, poseban, da ti je stalo do mene. Vjerojatno nekad i jest, nadam se da ne bi proveli svo to vrijeme u suprotnom. Ali nisam. Zapravo nisam. Nikad te nisam poznavala, bar ne onog pravog tebe kakav si sa svima drugima. Ja sam imala vlastitu privatnu kopiju koja se uvijek ponašala i činia ono što sam ja sama htjela. I čudno mi je bilo što sam našla savršenog dečka. Jer, bio si savršen. Samo, to nisi bio ti.
Sad, kad se sad vratim na početak, shvaćam koja sam glupača bila. Ni sama ne razumijem zašto sam te pustila da me uvjeriš da si drugačiji, da se izdvajaš iz gomile, zašto si me pustio da ti vjerujem da si predivan i savršen i da ćeš uijvek biti tu uz mene. Takvi te valjda na kraju najviše i povrijede. Ne znam jesi li dovoljno emocionalno onesposobljen ili jednostavno nemaš dovoljno savijesti, ali činjenica je da si skoro puna dva mjeseca proveo lažući mi u lice o tome koliko me voliš, koliko ti je stalo. Pustio si me da ti vjerujem kako je sve savršeno, a onda mi to oduzeo. Pozivi, poruke, ništa. Samo si odjednom nestao i nije te bilo. Ostala sam sama. Pustio si me da glumim najveću jadnicu koja se bori za ono što voli, a znao si da od toga nema koristi. I nisi me u tome spriječio. Ostavio si me da te čekam kao zadnje smeće da mi uopće kažeš da je sve ovo laž, da je gotovo.Hvala ti, iako mislim da sam više zaslužila. I sada ćeš jednostavno otići uz dvije-tri finte o tome kako sam predivna i zaslužujem bolje. Da baš. Samo da izdržim ove zadnje minute, a onda će sve biti gotovo. Ostat će samo bol i vrijeme koje će me naučiti da se s njome nosim.
Slike ću baciti. Kao i cvijeće i sve ostalo. Čim smognem dovoljno snage za tako nešto. Da bar mogu baciti i mjesta, da me više nikad ne podsjete na ono što smo imali i sate koje smo na njima provodili nerazdvojni. Da bar mogu sve zaključati u ogromnu ladicu i osigurati da se više nikada ne suočim s tim. Kamo sreće. Bit ću primorana proživjeti sve ispočetka kad vidim naše mjesto. S vremenom će postati lakše. ali i dalje se želim odseliti na Mars.
Eto, valjda je gotovo "dragi" N. Bez obzira na sve, želim ti sve najbolje, da, u najmanju ruku, budeš sretan. Sve što bih ja trenutno htjela. Sve što neću imati dulje vrijeme. Ponekad, one koje volimo moramo pustiti da odu i budu sretni. Ako je to cijena koju moram platiti za tvoj osmjeh, platit ću ju. Neću razmišljati o poslijedicama. A polomljenjene komadiće sebe ću već nekako sastaviti.


očito ne više tvoja,
A.



"Kugle od čelika sam skupljao na duši. Sve što je užitak danas sutra me guši i uzalud bježim u san. A snovi nikad novi, uvijek bez boja. U njima govoriš da nisi više moja, da odlaziš..."



"Još su ti usne umorne i sve što kažeš znam da nije. Još su ti suve cipele, napolju znam da kiša lije. Još su ti vreli obrazi, u oku sjaj ne prolazi, još ti na licu piše čija si.."



"Baci pogled preko ramena kad prođeš. Kad po meni ko po suhom lišću prođeš.. Pa me makar laktom u grudi pogodi, makar grub tvoj dodir bio još mi godi!"



"Srećo ne krivi me, vrati se i oživi me. Ne mogu čekati, zbog nas lud sam od ljubavi.. Daj da ti čujem glas, molim te spasi nas.. Srećo ne krivi me, ti si mi sve...."



"There's a girl that gives a shit, behind this wall, you just walked through it... And I remember all those crazy things you said, you left them running through my head. You're always there, you're everywhere, but right now I wish you were here. All those crazy things we did. Didn't think about it, just went with it. You're always there, you're everywhere, but right now I wish you were here. Damn, damn, damn what I do to have you here, here, here? I wish you were here....."

mislila sam da neću moći pisati jedno vrijeme, ali očito je sudbina htjela.. :)
dakle, kao i uvijek, svi se već laganini vraćaju doma s odmora i spremaju za rujan i baš kad se svi vrate - ja odlazim. Nije da se žalim, puno njih uopće nema priliku putovati, ali zašto uvijek izvan sezone?
dakle, obzirom da je zadnji post bio malo depresivan, samo bih htjela napomenuti da su se stvari donekle razrješile i da se valjda može reći da je sad sve opet okej :)
i tako.... sunce je zašlo i ja stojim na usitnjenom šljunku jedne jadranske plaže i uranjam prste u vodu. Kažu, kada uroniš prst u ocean, povezan si sa cijelim svijetom. Opčinila me ta činjenica, i taj osjećaj izmišljene povezanosti, bar neke nakon duže vremena. Gledam u maleni otok nasuprot meni iza kojega zalazi sunce i razmišljam kako je divno što on ne predstavlja mene, moju emotivnost, što imam svoje prijatelje i najbliže koji me čine povezanom s kopnom. I tako, sretna što sam poluotok, ulazim sve dublje u hladnu, bistru vodu i razmišljam o svemu. Kada bih sve svoje misli pretakala u tekst, napisala bi post tako dug da se nikome ne bi dalo čitati. Pa eto, samo da vam kažem, sretna sam. Stvarno sam sretna. Iako na neki čudan, mutan i neobičan način, ali jesam.

Možda mi je sunce malo previše udarilo u glavu, ali iskreno, nedostaje mi škola. Zadnjih dana uvjeravam sam sebe da je to samo nostalgija za domom i da mi samo previše fale prijatelji. Pa, u jedno sam sigurna, učenje mi sigurno ne nedostaje. E i da! Kad smo kod toga, pročitala sam cijelu jednu lektiru i sad sam tako ponosna premda zapravo nisam napravila gotovo ništa
I sada evo glupom blogeditoru koji mi govori da postove pišem najčešće poslijepodne, jedan ponoćni post.

Adio!

“Have you ever been in love? Horrible isn't it? It makes you so vulnerable. It opens your chest and it opens up your heart and it means that someone can get inside you and mess you up.”
 Neil Gaiman

Kako sam? Ne znam. Kako je on? Ne znam ni to. Kako smo mi? Mi?


Sjećaš se mene? Da, one djevojke koju si prvi put poljubio ispod ulične svijetiljke. One, kojoj si tiho rekao da ju voliš, dok si ju držao u rukama i mislio da ju nikada nećeš pustiti. One, s kojom si dijelio svoje misli, svoje snove, želje... život. Sjećaš me se? Nekad sam ti značila sve. Nekad? To je sada sve što imamo. Ili se bar tako čini. I ne bi to sve sada toliko boljelo da nema toliko uspomena. Svaka pjesma, svako mjesto.. u svakoj sitnici postoji nešto što će mi vratiti misli na tebe. Kako te imam ali kao da te nemam. Kako si moj a dalek si, nedostižan. Kako si mi najbitniji, a doimaš se potpunim strancem. To nisi ti. Ti nisi onaj kojeg sam tako ludo zavoljela. A gdje je on? Voljela bi da znam. A još više od toga, voljela bih ga natrag. Njega, njegove oči, kosu.. i njegove usne koje će mi dodirom reći više nego što bi ijedna riječ mogla. Još uvijek si službeno moj, ljudi pričaju. Nemoj da samo pričaju. Jesi, moj si, ali onda mi vrati onaj dio sebe koji je moj. Jer ovaj nije. Ovaj me plaši. Neprirodan, utvaran. Vrati se.


“I heard what you said. I’m not the silly romantic you think. I don’t want the heavens or the shooting stars. I don’t want gemstones or gold. I have those things already. I want…a steady hand. A kind soul. I want to fall asleep, and wake, knowing my heart is safe. I want to love, and be loved.”
 Shana Abé

I tako ja danas razmišljam (okej, znam da nisam normalna) o školici. Kontam si, imam još punih mjesec dana, mogu lapit, zašto sam je se uopće sjetila? Ali kad malo bolje razmislim i shvatim u što sam se uvalila, uhvatila me lagana briga

Znači, pored moje predivne () gimnazije upisala sam i srednju glazbenu školu s namjerom da nastavim svirat klavir i dalje. I odgovorna (moš si mislit) kakva jesam cijelo ovo ljeto sam sviruckala sve i svašta pa čak i Bacha i Czerny-a kojeg sam dobila od prof. S. kao "nekakav početak" nove školske godine. Ne moram ni spominjat da ni jedna od spomenutih skladbi nije ni upola napredovala kako je trebala.

I tako, malo po malo, počela sam sve više svirat i nadam se da će mi uskoro doprijeti do mozga da bih trebala napokon krenuti čitati ono korisno a ne Harry-a i ostale čarobnjačke i srednjovjekovne gluposti 

xoxo